Krajem XII st. Zagrebački župan Vratislav ima posjede od Save, preko Medvednice do rijeke Krapine. Kralj Andrija 1209. vraća Vratislavu posjede i u stubičkom kraju. Neki posjed se nalazi „prope Ecclesiam St. Georgii in Zthwbycza Superior (Felso Zthwbycza)“ Kad je ovdje župa osnovana, ne zna se. U sačuvanim spisima spominje se sigurno 1334., ali je postojala davno prije. Crkva svetog Jurja, kako smo gore naveli, spominje se 1209., pa treba zaključiti da je župa ovdje postojala kroz cijeli kasni srednji vijek. ( Dr. Josip Buturac). Kroz svoju dugu povijest, crkva je više puta dograđivana i pregrađivana. Najstariji opis crkve potječe iz 1622. Tada se govorilo o crkvi da je toranj od kamena, da ima tri kamena posvećena oltaru. U zapisu iz 1669. Kaže se da je crkva zidana, svetište je posvođeno, a lađa ima ravni strop. Toranj je visok i nije u skladu sa crkvom. U njemu su dva posvećena zvona. S južne strane crkve prezidana je kapela.
Sakristija je dosta prostrana i posvođena. Godine 1680. Spominje se krstionica blizu velikih ulaznih vrata udubljena u zidu. U zapisu 1691. kada je Slavonija oslobođena od Turaka, s mnogo se nade gledalo u budućnost, pa je i crkva u Gornjoj Stubici znatno proljepšana. Spominje se oltar i kip Majke Božje Žalosne koja u krilu drži Isusa i koji se štuje od vjernika kao čudotvoran kip. Nema sumnje da je to isti kip koji se danas nalazi na oltaru Majke Božje Žalosne. Uz južnu stranu prigrađena je kapela sv. Florijana, u tornju su tri zvona. Iz zapisa 1695. doznajemo da su kolatori župne crkve iz plemićke obitelji Oršić Slavetićki i Domjanić Zelinski. Zato su imali pravo uklapati se na kriptama župne crkve.
U svim navedenim opisima spominje se glavni oltar i u sredini kip svetog Jurja. U zapisu iz 1740. spominje se toranj koji završava piramidom i ima pet zvona. Visok je 48 metara. Kripta ima devet mjesta, jedno za pokojne župnike, a ostala su mjesta za plemstva i ostale vjernike koji plaćaju određenu taksu kod ukopa. Nedavno je na sjevernoj strani crkve prigrađena kapela svetog Antuna Padovanskog.
Poslije 1745. nabavljene su moći svetog Križa, čuvane u srebrnom moćniku, a grofica Oršić, kolatorica darovala je crkvi svečanu crvenu misnicu s dalmatikama. Pomoćni biskup Stjepan Puc, 1764. posvećuje pet pokrajnih oltara: sv. Antuna Padovanskoga, sv. Josipa, sv. Vida, sv. Križa i sv. Florijana. U zapisu iz 1808. opisuje se crkva svetog Jurja, dugačka 20 metara, a širok 6 metara, a visoka 10 metara. Spominje se i oltar Žalosne Gospe sa kipom BDM Žalosne, u zapisu se navodi da se na blagdan Žalosne Gospe, 15. rujna, ovdje okuplja mnogo vjernika i više svećenika. Oltar svetog Florijana dar je zagrebačkog kanonika Nikole Petričevića, o čemu svjedoči njegov grb iznad kipa svetog Florijana. Spominje se i sat na tornju koji je nabavljen.
1752. Propovjedaonica, koja se danas nalazi na korskoj ogradi također je dar Nikole Petričevića, iz sredine 18. stoljeća. Kripta ima 10 mjesta: Za svećenike, Ratkaje, Beloševiće, Zverške i Oršiće. Godine 1806. nabavljene su orgulje s 11 registara, rad Josipa Otoniča iz Maribora. (Velimir Kostrovec i Olivije Repec, 1999.)
1880. crkva je stradala u vrijeme zagrebačkog potresa. Prigodom obnove crkva je posvećena tako da je svetište produbljeno. 1907. ponovno je oštećena od novog potresa. Godine 1936.- 1937. crkva je doživjela toliku dogradnju da se može reći da je ponovo građena. Svetište je još produbljeno, izgrađene pokrajne lađe s polukružnim prozorima. Menza glavnog oltara, dar je nadbiskupa Antuna Bauera. Crkva je obnovljena u stilu starokršćanskih bazilika.
Čitajući originalne matice umrlih, doznajemo da crkva ima pet kripta- grobnica, ( uz oltar sv. Vida, sv. Antuna, sv. Florijana, sv. MB Žalosne i uz glavni oltar) koje su kod obnove crkve 1936. Barbarski devastirane, opljačkane i zatrpane otpadom. Godine 2003. otvorili smo grobnice uz oltar MB Žalosne i sv. Florijana. Tom prigodom smo u matici umrlih iz godine 1753. doznali da je grobnica uz oltar sv. Florijana građena te godine i od cigle, dok je ona uz oltar MB građena dosta ranije, i od kamena. Kripta uz oltar MB pripadala je obitelji Oršić, dok su se u kriptu kod oltara sv. Florijana ukapale obitelji Domjanić, Zaverški, Petričević, vjerojatno Ratkaj i drugi. U sanirane grobnice, danas možete dijelom čitati imena ukopanih, te vidjeti unutrašnjost grobnice i novi sarkofag sa pronađenim posmrtnim ostacima, te pronađene predmete s kojima su pokojnici bili ukopani (križevi, čavli, prstenje, . . .) Daleko vredniji predmeti (mačevi, kacige, uniforme, oklopi. . .) pokradeni su prema kazivanju starih ljudi kod obnove crkve 1936. g. Ovako uređene grobnice- kripte, koje su pristupačne posjetiteljima rijetko su u Hrvatskoj. Od 1982. pristupilo se sistematskoj obnovi crkve, župnog stana, gradnji katehetskog centra, obnovi svih kapela, uređenju okoliša. Godine 1985. saniraju se temelji istočne apside, dozidana je nova prostrana sakristija, uvodi se plin, krovište, stavlja se nova žbuka na crkvu izvana i na cijelom zvoniku, postavljena je nova kupola tornja sa novim drvom i pokrivena bakrom. Trijem podno tornja gradi se 1994.
Crkva je umjetnički oslikana po ak. slikaru, profesoru Vladi Pavleku iz Zagreba, obnovljeni su svi oltari i drveni kipovi, propovjedaonica, ormar orgulja. Oko crkve pomalo je stvoren vrijedan park sa oko 55 različitih stabala i ukrasnog bilja. Neki su prava rijetkost kao npr. Cedrus libani, Cedrus deodara, Cedrus atlantica, Sequoya gigantea (Mamutovac)… Nabavljene su kompjutorske orgulje, a stare iz 1806. potpuno su obnovljene i dopunjene. Godine 2001. u Inssbrucku su nabavljena dva nova zvona, veće od 1500 kg, posvećeno je Bl. Alojziju Stepincu, a postavljeno je na uspomenu prolaska ovom župom Sv. Oca Ivana Pavla II., trećeg listopada 1998. Manje zvono teško je 270 kg, a posvećeno je Presvetom Srcu Isusovom. Crkva sada ima 5 elektrificiranih zvona, od kojih je vrijedno spomenuti staro zvono iz 1713. težine oko 900 kg.
Župa je vrlo prostrana, ima pet filijalnih kapela. Sv. Fabijan i Sebastijan- Slani Potok, spominje se davno prije 1669. Kroz to selo vodi put do izvora slane vode zvano Šokot. Ovo je ujedno najstarije naseljeno selo župe. Ima nalaze iz neolitika, latena i rimskog doba. To znači da su ovdje stanovali Iliri, Kelti, Rimljani i konačno Hrvati od 7. st. U filijali Dubovec nalazi se kip Majke Božje iz 15. st. koji je stariji od bistričkog kipa ( Anđela Horvat . . .) Kapela u Šagudovcu posvećena je Rastanku svetih Apostola. Ovdje se nalazi vrijedni kalež iz 1697. koji je dar zagrebačkog podžupana Đure Zaverškoga. Kapela Kraljice Mira u Dobrim Zdencima sagrađena je 1942., a temeljni kamen položio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Do 2001. godine ovoj župi pripadala je kapela sv. Mateja u istoimenom selu. Spomenute godine u Lazu je osnovana župa, kojoj su pripala sela Laz Stubički, sv. Matej i dio Karivaroša. Kapela sv. Ivana Krstitelja na Trgu svetog Jurja, stara je oko 250 godina. U doba komunizma gotovo je uništena i posve zapuštena. Darom župljana spašena je i obnovljena 2001. na spomen „ Doma i društva presvetog Srca Isusova“, u Gornjoj Stubici, godine 2002. izgrađen je mali poklonec podno župne crkve. U sklopu Oršićevog dvorca nalazi se dvorska kapela sv. Franje Ksaverskoga.
Čovjek je bez Boga besciljno biće. Niti zna odakle je, niti zna zašto živi, niti zna kamo ide. Iz iznesenog je vidljivo da su ljudi ove župe od davnina shvatili da je jedina mudrost života u stalnoj povezanosti s Bogom. Vjerujemo da će ta vjera i životna mudrost i dalje cvasti i rasti u mladim naraštajima ove gornjostubičke župe. Jedna pjesma pjeva: „Svi s tolikih strana svijeta, istu želju imamo: da kroz maglu i oluju prema Suncu idemo!“
„JA SAM HRVAT!
NE MOGU I NEĆU PUCATI NA
HRVATE!“
RUDOLF PEREŠIN – Znate li tko je on?
Predstavljamo vam život, lik i djelo junaka Domovinskog rata, i želimo da vam on probudi osjećaj domoljublja prema vremenu u kojem je ponovno krvlju obnovljena samostalna država Hrvatska.
Rudolf je rođen 25. Ožujka 1958. U selu Jakšincu.
Sveto krštenje, primio je 31. Ožujka 1958. U župnoj crkvi sv. Jurja u Gornjoj Stubici. Podaci o Rudolfu nalaze se u župnom statusu za selo Jakšinec, na stranici 177, svezak V. Rudolfovi roditelji Mijo i Zorica r. Vlahović, tražeći bolje uvjete života, odlaze u selo Prkos pored Ivanić-Grada, uskoro nakon Rudolfovog rođenja. U novoj sredini primio je sakramente prve svete pričesti i krizme.
Kao odličnog đaka, mladenački ga san odvodi 1973. U gimnaziju u Mostar. Tamo je dobio nadimak „Kajče“, koji ga prati kroz cijeli život. Njegova se težnja ostvaruje i on upisuje 1977. Vojnu Zrakoplovnu Akademiju u Zemuniku kraj Zadra.
U trećoj godini studija sklapa brak s Ljerkicom Zrinski iz Stubičkih Toplica. Unatoč opasnosti da mu propadne vojna karijera, jer je bilo komunističko bezbožno vrijeme, on je sklopio brak u župnoj crkvi sv. Triju Kraljeva u Kraljevom Vrhu, 30. Kolovoza 1980. Rudolf i Ljerka krste svoju kćer Daliborku u Donjoj Stubici. U vojnog je pilota promoviran 1981. I odlazi na daljnje školovanje za nadzvučne zrakoplove u Beograd, a 1982. Dobiva zvanje pilota izviđača nadzvučnih zrakoplova. Odlazi sa obitelji u Bihać na prvo radno mjesto u zrakoplovnoj bazi Željava pored Bihaća. U presudnom trenutku pred napad na Hrvatsku 1990., Rudolf uviđa da Jugoslavenska Narodna Armija ne predstavlja jedinstvo o kojem je on učio. I 1991. Odbija potpisati pristupnicu „Pokret za Jugoslaviju“ te se tako dobrovoljno javlja na crnu listu koju su načinili njegovi dojučerašnji prijatelji i nadređeni. „ Nikada prije nisam osjetio toliki domoljubni naboj, taliko hrvatsko u sebi, kao te 1991. Godine.“ Rudolf odlučuje dati sve od sebe, sve što može kako bi pomogao svojoj Domovini, svome kraju, svojoj HRVATSKOJ!
Hrabri hrvatski vitez, 25. Listopada 1991., MIG-om 21 polijeće sa bihačke zračne luke na rutinski let koji iskorištava svoj naum. Prelijeće Hrvatsku i Sloveniju te slijeće na zračnu luku u Klagenfurtu. Austrijske službe sigurnosti ostale su u čudu kada je iz vojnog jugoslavenskog zrakoplova izašao pilot koji je rekao: „Ja sam Hrvat! Ne mogu i neću pucati na Hrvate!“
Ta je rečenica obišla cijeli svijet. Mnogi su ostali začuđeni nad spoznajom da JNA nije jedinstvena, da Hrvati u toj armiji misle drugačije od onog kako je bilo do tada predstavljeno. Rudolf Perešin bio je prvi koji je , na tako veličanstven način, pokazao svijetu da se JNA pretvorila u napadača na hrvatski narod. Nakon povratka u Hrvatsku, Rudolf se priključuje Zboru Narodne Garde, a 1993. Postaje zapovjednikom PRVE LOVAČKE ESKADRILE u zrakoplovnoj bazi Pleso. Kao zapovjednik svoje eskadrile 2. Svibnja 1995. Odlazi na zadatak u akciji „BLJESAK“ , iz koje se nije vratio. Njegov zrakoplov pogođen je iznad Bosanske Gradiške, a on se katapulitra iz zrakoplova na visini od 50 m. Nakon bezbroj pregovora između hrvatske i srpske strane, tek 4. Kolovoza 1997. Isporučeni su Hrvatskoj njegovi posmrtni ostaci.
Sahranjen je upravo na blagdan Majke Božje Žalosne, 15. Rujna 1997., na zagrebačkom Mirogoju u aleji HRVATSKIH BRANITELJA.
Blagoslov spomenika Majci Domovini, dr. Franji Tuđmanu i Rudolfu Perešinu u dvorištu župne crkve u Gornjoj Stubici 29. Svibnja 1998.
Blagoslov spomen poprsja Rudolfa Perešina na Trgu sv. Jurja u Gornoj Stubici, 2. Svibnja 1999.
„Ich bin Kroate!
Ich kann nicht und will nicht auf die Kroaten schissen!“
(Rudolf Perešin „In meinem Auge Wink“ Autor: Damir Kukavica, Oelgemelde 100×70 cm G.Stubica 2003)
Rudolf Perešin – Wiessen Sie wer er ist?
Wir stellen Ihnen ein Leben vor, die Gestalt und das Werk eines Helden des vaterlaendischen Kriges.Wir wuenschen, dass er in Ihnen das Gespuer fuer die Vaterlandsliebe weckt, ebenso fuer die Zeit in der blutig die unabhaengige Republik Kroatien wiederheregestellt wurde.
Rudolf wurde am 25.03.1958 im Dorf Jakšinec geboren.
Heilige Taufe empfing er am 31.03.1958 in der Pfarrkirche zum Hl. Georg in Gornja Stubica. Angaben zur Person befindet sich im Pfarrstatus fuer das Dorf Jakšinec auf der Steite 177, Band V. Rudolfs Eltern: Mijo und Zorica geb. Vlahovic, auf der Suche nach besseren Lebensbedingungen siedelten in das Dorf Prkos bei Ivanić – Grad ueber, bald nach Rudolfs Geburt. In der neuen Umgebung empfing er die Sakramente der Erstkommunion und der Firmung.