Evo ga: glas koji viče. Viče u pustinji. Onaj glas o kojem govori još drevni Izaija čuje se konačno u judejskoj pustinji u trenutku kad se Isus pripravlja na svoje djelo. Bio je to glas Ivana prozvanog Krstitelj. On prolama pustinjsku tišinu i viče: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Glas je očito bio glasan, a poruka važna: doista, na Ivanov glas, „grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci.“ Puno svijeta. I nisu došli radi nekih izvanjskih znakova i čudesa. Došli su liječiti svoju dušu. Ivan je naime propovijedao „krst obraćenja na otpuštenje grijeha“. Kako li to i za nas zvuči proročki i poticajno! Za nas je ovo evanđelje poziv. Izdvojio bih neke riječi za koje vjerujem da nas se posebno dotiču.
Pustinja. Vrijeme i mjesto sabranosti. U pustinji je naime čovjek sam sa sobom i sa svojim Bogom. Sunce i pijesak. Čovjek i Bog. Ivan je bio takav čovjek. Dugo je boravio u pustinji u jednostavnosti i oskudici. Tražio lice Gospodnje i osluškivao njegov glas. I tako je Ivan postao Glas, glas koji pripravlja put Gospodinu. I doista, tako to obično biva: da bi čovjek susreo Boga, potrebna je takva pustinja. Potrebno je osamiti se. Potrebno je u određenom vremenu osigurati trenutke sabranosti, molitve, osluškivanja Božjega glasa. Potrebno je znati pronaći u sebi pustinju. Vrijeme došašća je izgledna prigoda za to. Potražit ćemo trenutke sabranosti, pripraviti se na nedjeljnu misu, otići na zornicu. Razmišljat ćemo o Božjoj riječi na putu na posao, dok spremamo svoje stvari. Poput Marije koja „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ To je prokušan put Božjih prijatelja.
Obraćenje. Novi zavjet obraćenje naziva metanoia. Znači promjenu išljenja, načina života. U Ivanovom propovijedanju znači prvenstveno obraćenje od grijeha. U svojoj tromosti i u svojoj ludosti čovjek toliko puta ne uočava kako to da mu do srca ne dopre riječ Božja i kako to da ona u njemu ne donese ploda. Potrebno je ukloniti grijeh iz svoga srca, liječiti rane koje grijeh ostavlja. Naravno, ne svojom snagom. Potrebno je prvo grijeh priznati. A to nije lako. Nije lako pogledati se u zrcalu Božje riječi i reći: „Jest, griješio sam.“ Ali, to je jedini put. Tako su činili i Petar i Pavao. Tako je učinio i Augustin. Tako čini svaki kršćanin kad veli: „Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh“ i još dodaje: „Zato molim… i vas braćo da se molite za me…“ I to nisu samo prazne riječi: ja jesam griješio. Nadalje je potrebno ponizno zamoliti Boga (u ispovijedi) da nam oprosti i da nam dade snage da se stvarno obratimo od zla („i ne uvedi nas u napast!“). U tome je smislu obraćenje proces koji traje koliko i naš ovozemni hod.
Pripraviti put. U starini su znali za dolazak neke visoke ličnosti posebno izgraditi put. Ivan ovdje govori o putu koji Isusa dovodi u naše srce. To je put obraćenja. Put po kojem želimo činiti dobro, zlo izbjegavati. „Evo, na vratima stojim i kucam…“, veli Gospodin. Nije nasilan. Očekuje da mu otvorim, da mu pripravimo put da uđe i večera sa mnom.
I to je naše došašće. Povlačenje „u pustinju“, obraćenje i pripravljanje puta Gospodinu.
A Gospodin je blizu.