Na 1. Korizmenu nedjelju, župnom svetom misom u 10 sati, Bogu smo zahvalili za dar života naše časne sestre milosrdnice Stanislave Sačer. Danas, 1. ožujka, slavi svoj 100-ti rođendan te ujedno 80 godina vječnih redovničkih zavjeta. Sestra Stanislava rodom je iz Hižakovca, u samostan odlazi 1937. godine, a 1938. godine odlazi u Argentinu gdje radi kao medicinska sestra. Danas se također nalazi u Argentini, blizu Buenos Airesa odnosno u Villi Elisi.
Pogledaj galeriju.
Pismo čestitke naše župe sestri Stanislavi.
Prezentacija o sestri Stanislavi.
100. rođendan s. Marije Stanislave (Katice) Sačer (1. 3. 1920. – 1. 3. 2020.)
PROSLAVA U GORNJOJ STUBICI, 1. 3. 2020.
pripremio: vlč. Dubravko Škrlin Hren
Današnje je slavlje posebno i jedinstveno.I to ne samo za bližu i dalju obitelj Sačer ili za redovničku zajednicu Sestara milosrdnica, već i za cijelu gornjostubičku župu. Bogu zahvaljujemo za jedan život – za jedno životno i živopisno stoljeće. Drago mi je da sam danas dionikom ovog zahvalnog slavlja u našoj župi sv. Jurja, i veseli me što se okupila obitelj na proslavu ovog jedinstvenog rođendana. Rođendan je jedinstven ne samo zato što slavimo 100 godina, nego i zato jer smo mi ovdje u G. Stubici a naša svečarica u dalekoj Argentini. Čudesno ali istinito. Neka dobri Bog koji ne poznaje granice prenese naše molitve, zahvale, čestitke, naše zajedništvo i ljubav iz rodne župe s. Marije Stanislave (Katice) do njezinog bolesničkog kreveta u daleku Južnu Ameriku.
Naša svečarica Katica, redovničkog imena s. Marija Stanislava, ugledala je svjetlo ovoga svijeta na današnji dan prije točno 100 godina na vrhu Hižakovečkog Sačerovog brijega. U samostan je ušla 16. 11. 1937. u Zagrebu. U Argentinu dolazi 1938. – godinu dana iza svoje sestre Barice (Humberte). Do godine 1985. radila je u bolnicama Argentine kao medicinska sestra. Iako je bila slabijeg zdravlja, doživjela je današnje stoljeće života. Događaj je to koji danas na poseban način povezuje Gornju Stubicu i Lapridu, Hrvatsku i Argentinu.
Hvala obitelji Sačer, posebno nećaku naše slavljenice Božidaru, našem župniku vlč. Nikoli i svima koji su se potrudili i pomogli oko organizacije ovog današnjeg slavlja u župnoj crkvi i oko obiteljskog stola.
Sačeri…staro prezime gornjostubičke župe u selu Hižakovcu. Sačeri su tijekom povijesti dali više školovanih laika, četiri sestre redovnice i jednog svećenika, župnika u Orehovici, Josipa Sačera. Ponosni smo na sve njih.
Župni centar Gornja Stubica, povremeno je preko kuće matice sestara milosrdnica u Zagrebu bio u kontaktu sa samostanom u Argentini gdje su živjele i djelovale tri rođene i redovničke sestre iz obitelji Sačer. Tijekom ljeta 2006. godine, primili smo i opširnije pismo iz Argentine koje je potpisala s. Mari Lucrecia Romero, predstojnica, u kojem nas izvještava o zanimljivim pojedinostima iz života časnih sestara iz obitelji Sačer, spominjući i našu današnju svečaricu. A glavni motiv pisma bila je smrt s. Humberte (Barice Sačer), koja je preminula na svetkovinu Srca Isusova, 23. lipnja 2006. godine – 10 godina nakon smrti svog brata Josipa u Hižakovcu. Predstojnica samostana o s. Humberti piše ovako:
„Rođena je 6. 11. 1917. u Hižakovcu, a umrla 23. 6. 2006. u Villa Elisi – Argentina. Roditelji s. Humberte (Jakob i Katarina r. Osrečak) bili su praktični vjernici i svoju su djecu odgojili u kršćanskim vrednotama. Kada su njezinom ocu govorili zašto ima toliko djece on bi odgovorio: «Bog je dobar a svijet je prostran». Bog je zaista blagoslovio obitelj Sačer jer su u njoj iznikla četiri redovnička zvanja. Tri sestre su odabrale našu družbu (Družba sestara milosrdnica) a četvrta s. Bazila (Milka) bila je misionarka i vrlo mlada, u dobi od 23 godine umrla je 1934. u Calcutti (Indija) od tifusa, gdje je i sahranjena. Ona je pripadala Družbi sestara sv. Križa. Sestra Humberta ušla je u Družbu sestara iste 1934. godine, a prve redovničke zavjete položila je 15. 8. 1937. a doživotne 1940. godine.
U listopadu 1937. otputovala je u Argentinu kao misionarka. Po dolasku pošla je u školski zavod San José u Orensu gdje je preuzela kuhinju. Nije joj bilo lako: morala se prilagoditi potpuno nepoznatoj sredini, novom načinu života, naučiti španjolski jezik. Osim toga zajednica je živjela u velikom siromaštvu. Godinu dana kasnije poslušnost je šalje na Dock Sud, u provincijalnu kuću, gdje je nastavila raditi isti posao. Godine 1939. premještena je u sanatorij u mjestu Guaminί. Tu je ostala do 1943. godine. Kratko vrijeme je radila u bolnici u Lapridi, a onda u sanatoriju «La Chappelle» en Ramos Mejia do 1948., kada su sestre napustile tu zdravstvenu ustanovu. U međuvremenu je završila bolničku školu. Svoju misionarsku i karitativnu djelatnost nastavila je u bolnici u Ayacuchu, u sanatoriju Tres Arroyos, Lapridi i sanatoriju «Doyen». Neumorno je radila sve do 2002. kada se oslabljena zdravlja povlači i dolazi u našu kuću novicijata u Villa Elisi. U toj oazi mira mogla je otpočinuti od dugih godina naporna rada.
Sestra Humberta je u nekoliko navrata obnašala službu predstojnice. Bila je vjerna, ljubazna i susretljiva redovnica, puna razumijevanja za potrebe siromaha kojih je puno susrela u svom dugom radnom stažu. Jako je voljela čitati, posebno knjige duhovnog sadržaja.
Molitva je zauzimala važno mjesto u njezinom životu. Poticala je na molitvu i duhovni život svoje susestre i laike s kojima je radila. Svi su je jako cijenili, posebno liječnici i medicinsko osoblje. Znala je dobro organizirati posao i bila je vrlo točna i savjesna.
Godine 1965., nakon skoro 30 godina, posjetila je prvi puta svoju dragu domovinu Hrvatsku i rodbinu. Bio je to nezaboravan susret. Posjetila je još dva puta domovinu i uvijek je zahvaljivala svojim poglavarima što su joj to omogućili.
Sestra Humberta je proslavila svoj zlatni jubilej redovničkih zavjeta dok je još radila u bolnici u Lapridi. Bilo je to slavlje ne samo za redovničku zajednicu nego i za župljane koji su uvijek cijenili sestre i njihov rad. Laprida je mjesto koje je s. Humberta posebno voljela.
Gajila je posebnu pobožnost prema Majci Božjoj i molitvi svete krunice. Često je pješačila po 15 km do male špilje Gospe Lujanske i molila za potrebe Crkve, svoje Družbe i mještana Lapride. Također je štovala Presveto Srce Isusovo i Sv. Faustinu.
Njezina mlađa sestra M. Stanislava, koju smo od milja zvali «Stani“ već je bila u Villa Elisi i tako su sada imale priliku biti više zajedno, jer puno su godina živjele u različitim zajednicama.
Kada se s. Humberta sjećala svoga rada u bolnici u Lapridi, njezine plave oči bi posebno zasjale i rekla bi: «Laprida je nešto najdraže, ona je nešto posebno». Zato je po dolasku u Villa Elisu ostala povezana s puno osoba s kojima je radila. Neki su je i posjećivali.
Rado je šetala po prekrasnom vrtu naše kuće novicijata i molila svoju omiljenu molitvu krunice. Osjećala je tegobe narušenog zdravlja ali se nije predavala. Ispovjednik naše zajednice p. Mariano Rosetto joj se divio s kakvim je umijećem znala podijeliti s drugima ono što je čitala. Bila je u toku svega što se događalo u Crkvi i u svijetu. Kako su se njezine snage smanjivale tako je i vidljivo gubila sluh. To joj je otežavalo komunikaciju sa sestrama. U zadnje je vrijeme govorila samo ono najpotrebnije. Njezino lice je odražavalo mir koji je nosila u svom srcu.
Nekoliko dana prije smrti ustanovilo se da je jako anemična i pružena joj je potrebna pomoć. U sanatoriju San Jose hospitalizirana je 22. lipnja 2006. Kada ju je sestra predstojnica posjetila s učiteljicom novakinja s. M. Noelijom bila je nasmijana i zahvalila je na posjeti. Predstojnica ju je poljubila u čelo i blagoslovila, a s. Humberta je dala znak da želi poljubiti križić kojim ju je blagoslovila.
Pozdravila je sve sestre i kad ju je upitala da li želi poručiti što svojoj seki Stanislavi, uzdahnula je i nije ništa rekla. Podignula je ruku na pozdrav i bio je to njezin zadnji pozdrav.
Nešto iza ponoći zazvonio je telefon. Zvali su iz sanatorija da dođe koja sestra. Dočekao ih je dr. Ramiro Camacho, isti liječnik koji ju je i primio i saopćio im da je sestra Humberta preminula. Bila je to vrlo mirna smrt, samo je zaspala. Odletjela je u kuću Očevu u ranu zoru 23. lipnja 2006., na svetkovinu Presvetog Srca Isusova koje je tako štovala. Prije sprovoda imali smo misu zadušnicu u našoj prekrasnoj novicijatskoj kapeli koja je posvećena Blaženoj Djevici od Čudotvorne medaljice. Sprovodu je prisustvovao lijepi broj sestara unatoč jakoj kiši. Bilo je dirljivo vidjeti s. M. Stanislavu koja je jako plakala. Sestra Humberta počiva na groblju El Campanario i čeka uskrsnuće mrtvih. Cijeli svoj život posvetila je služeći siromašnima. Ostala je vjerna do kraja svom milosrdničkom i misionarskom pozivu. Gospodin neka joj bude nagrada za sve dobro koje je učinila.“
Tako piše u svom pismu predstojnica s. Mari Lucrecia Romero.
Dotaknuli smo se ovdje s. Humberte i svečarice s. Stanislave, te dijelom i njihove najstarije sestre s. Bazile koja je vrlo mlada umrla u Indiji. Svakako želim i nekoliko riječi reći o njihovoj sestri redovnici s. Čestislavi (Zorici) Sačer. Ona je rođena 12. 3. 1915. U samostan je ušla 1932. godine, a u Argentinu odlazi 1937. – iste godine kao i s. Humberta. I ona je bila medicinska sestra, ali je vrlo rano u Argentini umrla i tamo sahranjena. Bilo je to 19. 9. 1956. godine, u njezinoj 41. godini života.
Zahvalni smo Bogu i našim sestrama iz obitelji Sačer za svu ljubav prema Crkvi, prema siromasima, za sve molitve kojima su pratile našu gornjostubičku župu iz čijeg su krila potekle a u koju su se zbog daljine i siromaštva vrlo rijetko mogle navratiti. Kada su pak tehničke i novčane mogućnosti postale lakše, one su ušle u starosne godine. Njihova imena ostaju trajno uklesana u kamen kapele sv. Križa koju su barem (s. Humberta i s. Stanislava) vidjele na fotografijama i čijoj su se gradnji radovale.
Ostavile su svoj skromni hižakovečki dom i zablistale svojim dobrim djelima darujući se za druge. A u našem kraju posebnom ljubavlju i molitvama pratili su ih za života njihovi roditelji i brat Jožek, Božekov otac, koji je o svojim sestrama s posebnim ponosom govorio. Naše četiri sestre redovnice imale su još 8 braće i sestara. Dosta je ih umrla u ranoj dobi zbog ondašnje „Španjolske gripe“. Bili su to: Jelica (11. 9. 1903.; udala se 30. 1. 1924. za Matu Leškovića), Barica (1904. – 1906.), Tomo (1906. – 1908.), Ćiril (1907. – 1908.), opet Tomo (1913. – 1918.), Ana (1925. – 1937.), Josip (1927. – 1996.) i još jedna sestra čije se ime ne može u Župnoj knjizi iščitati, osim da je rođena 21. 12. 1922. a vjenčana 14. 2. 1942.
I na kraju čestitka našoj svečarici: Draga sestro Stanislava, primi iz svoje rodne župe iskrene čestitke! Ne trebamo ti više reći: „Živa bila 100 godina!“, nego, živi ponosna i radosna do Božje volje!